|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Norman Mailer
...još jedna usahla romantična duša skriva se pod napuklom ljuskom ...svijetli joj uvojci padaju niz ramena dok beznadno zuri u još jednu novu zoru na napuklom prozoru...okružena slikama savršenih muškaraca...unatoč svemu ona se smješkala slikama zaljubljenog para prethodne večeri, svome plavokosom dječaku, njegovim smeđim očima u koijma je stajao lik s parom drugih smeđih očiju i crnim uvojcima...šteta što se te večeri jedan par zelenih očiju orosio...
prošaptala je tišini : volim te plavi
Kad se voziš autom i to još autoputom (heh) ne možeš skriti razočaranje čak ni u mraku...meni su oči bile prikovane za nevjerojatne boje neba koje se mjenjaju iz minute u minutu, zora, jutro, novi dan. Inače ne primjećujem tako svakodnevne stvari, prirodno...tad sam bila posramljena pred naračastim prugama koje su se vukle po nebeskom svodu...
Neobično iskustvo...
koliko go sam se trudila zabilježiti te boje, te sekunde...na ekranu fotića bile su isprazne, jednolične slike krajolika i neba u pozadini, nije bilo ni slično onom što sam ja vidjela kroz prozor...
shvatila sam da više nikad neće postojati ovaj trenutak i prepustila se mjenjanju boja u zoru sve dok nije nastupilo čisto plavetnilo...
Vratila sam se- vrišti glas u mojoj glavi, ne usudim se to reči naglas ali tu sam i sretna sam-bar tako izgleda. Pomalo me strah vremena, toliko toga za obaviti, neobavezno iz puke želje i radoznalosti, a opet me zahvaća i svaka sekunda koja napominje da je svaki trenutak važan i tko zna kad ću umrijeti...
upravo me to povlači prema dnu, bila sam tako mlada a opet još uvijek sam...ali dovoljno sam stara za neke stvari za koje prije nisam bila...
Pokušavam zadržati dijete u sebi ili bar njegove dijelove...a oni lagano lepršaju na vjetru, kao perce koje pokušavamo uhvatiti da nam ispuni želju-rijetko uspjevamo....
kako čudan smisao svega....
stvarno se veselim...jer toliko toga je preda mnom a opet istovremeno se bojim sebe-osobe koja ću postati...nadolazeća plima osjećaja i oseka ih opet odnosi u morske dubine...
...kako glupo, lagano postajem zrelija, razumijem neke stvari bolje i opirem se tome, nimalo nisam ponosna na to...jer želim biti mala, želim biti dijete...jer čini mi se da samo tad mogu sve...a opet ne mogu i upravo to život čini lakšim...ne znam zašto....ali zar uopće postoji odgovor na takva pitanja....znam da kad si dijete možeš izmisliti svoj odgovor heh...
na raskršću sam i opterećujem se ne potrebnim...sve će doći na svoje..znam to jer sve što mi se događa može biti tužno jučer i kišovito danas ali sutra se smijem s kratkim sunčanim razdobljima i produžujem ih sama jer sam u tom čini se rijetkom trenutku sretna ( a tad mi čini se da su sva tužna razdoblja nevažna i budalasta i samo moja,specifična i drugačija i ne tako česta)....
...zakleli su se, kao obećanje jedno drugome, onako ispunjeno jednostavnošću i začinjeno njihovim sarkastičnim pogledima na svijet
-zauvijek djeca- s ponosom kaže Matovilka,
-zauvijek djeca- nasmiješi se Plavi
...nekako prebrzo je prošlo...obećanje je prekrio debeli sloj prašine...
upitala ga je gotovo sa suzama u očima i gorkim okusom u grlu-Odrastao si-
ostavivši za sobom samo hladnu prazninu, zadnje što je rekao-Netko je morao i to-
Sve se prorijedilo a ispod prašine stajali su tragovi da su nekad bili ondje...
...ona je ostala dijete...bar se trudila...jer ju je već nekoliko puta prekrio val odraslog svijeta ( znala je da će ju to udaljati od njega)
u svečanoj samoći obećala je sama sebi...da će prestati pisati o Plavom...u trenutku kada se sa nje cijedio mokar osjećaj odraslosti
...dok je u trenutcima u kojim je bila potpuno suha, stajala na obali i nastojala prekršiti svoje intimno obećanje....to progovara dijete iz mene :)
Probudila sam se rano, prije zore, u kući je bila strka i nitko nije primjetio da sam otišla.
Trčala sam, onako neugledna, po blatnjavoj stazi,po rosnoj travi. Nije me bilo briga kako izgledam,jesam li prespora,što su mi starke mokre,što mi je trenerka puzila niz bokove i nisam obraćala pozornost na mokar osjećaj u nogama...trčala sam u nadi da ću ih sve pobjediti...
Onda onaj spokoj kad sam istrčala onoliko koliko sam si zadala, sjedim ispod mosta, zadovoljna sama sa sobom, osluškujući šum vode i dopuštam da me sunce blago dodiruje po nosu.
Hm...smijem se svom neuspjehu te srijede..trebala sam se vratiti i ostati sjediti sa sivim kišobranom, i vrištati jer su te večeri svi bili ljepši od mene..
Nagovorili su me...
Skakala sam u prašini ljudi i uživala neprimjetna u gomili (laži)...svi su se kidali od boli nekoliko trenutaka do ponoći..nisam bila dovoljno pijana da izdržim.
Jednom kad noć ukrade nebu, sve što si voljela na njemu... sklupčala sam se u kutu,povukli su me nasilu, a ja sam razasipala dijelove sebe prolazeći pokraj prizora "njih dvoje zagrljeni njišu svoja savršena tijela uz preobičnu baladu"
Šutnula sam sve oko sebe i razbacala se doslovno vrišteći :pomozite mi drugovi da nađem spas od ljubavi...tad smo se svi gledali i mislili isto...šteta što pjesma nije potrajala...
...kasnije se pojavio njegov dvojnik, i on je grlio svoju djevu uz baš prigodnu pjesmu koju su oboje zanemarili jer nisu znali riječi-vjeruj mi ti, mome srcu ,sve smo osim prijatelji...da je neko drugo vrijeme možda bili bismo anđeli...
Baš sam voljela izgristi posljednji doticaj sa stvarnošću,sa svijetom...srećom nitko nije primjetio da sam žilet zamjenila drugim načinom nanošenja boli, kojeg nikad nije manjkalo..samo sam zurila u sve njih...sretno zaljubljene...
zarobila sam se i potonula zajedno s riječima koje su me pratile,ali sve što su rekli u namjeri da me ponize bilo je istina...to sam najbolje sama znala
...nažalost ni divne riječi "ne znam" ni one preopširne nisu ublažile moj pad...
zavidim svim onima koji trpe šuteći...ja sam tad bila preglasan čajnik boli, danas sam samo prazna šalica ništavila
....
nastavila sam hodati kroz mokru travu sad već dobro okupana sunčanom svijetlosti...bacila sam svoje izmoreno tijelo na krevet i zaspala bez ikakvih snova..spavala sam dugo...nisam osjećala ništa...i to je bio najdivniji osjećaj kojem sam se prepustila kao posljenjem odazivu na poziv u pomoć :)
Još jedan dan je iza mene i mislim da sam ga prilično dobro iskoristila :)...a opet s druge strane moja
pohlepna duša nije zadovoljna s onim što sam dosad ostvarila.
Danas smo zabilježili, kao crno bijele slike nesređenih šesnaojstogodišnjakinja. Iza svakog prašnjavog osmijeha,tužnog pogleda skriva se ono što znamo samo mi,nas 5. Dijelile su snove,šaputale tužne ljubavne priče i ponekad mogli su nas nazvati i prijateljice...
..Njihove priče.. 
Sat je otkucavao neko bezbojno vrijeme,nitko nije ni primjetio...osjećala sam se posramljeno dok su me promatrale dva plava oka,očekujući da im nanesem bol...kako sam lako mogla izredati slike u svojoj glavi (gledao ju je slatkasto,onako kako znaju samo nevini i zaljubljeni,slučajno ju je okrznuo i onda uhvatio za ruku, zatim ono neizbježno...ta djevojka nije bila ona s ljubičastim odsjajem ,ne samo boje kose već i duše :) )
i kako sam joj onda mogla reči to sve, unatoč riječima punih hrabrosti i odvažnosti koje je izgovorila bez drhtanja,bilo je preteško učiniti to nekome s plavim očima i ljubičastom dušom... :)
Taj polet kojim je ispunjavala svaku prostoriju u koju bi ušla, djelovao je i onda kad je bila umrljana suzama (ali onim koji samo posebne osobe mogu vidjeti)...i svi smo je voljeli bez obzira na ogromne prijestupe koje su postale samo njezina vještina i svakodnevni dio nove nje...Mrzila je piti tu zelenu tekućinu,i dalje se šalila i namjerno pošla krivim putem i tad se sjetila svih starih priča i one najveće,najsvježije,najbolnije i najljepše...hoće li ga ikad zaboraviti, ostalo je to malo pitanje u zraku nakon našeg rastanka :)
Uspravno je koračala naprijed, obojena u crno s pomisli život je igra. Osmijeh je bio neizbrisiv trag s njezinog lica čak i uz sjetu.Divite se tim ljudima koji grle život i odmahuju rukom na ono što je bilo. I da smije se, makar samoj sebi ali potom će je pamtiti svijet. Bojila je nebo tom crnom bojom u šarene oblake..prošla je i pokraj njega i prvi put da nije ništa rekla...:)
Iskrenost prije svega,načelo četvrte. Srećonoša bih je možda samo ja nazvala, uz ogrlicu sa mnogo privjesaka, nije kolekcionar...
Jednostavno ljudi joj ih poklanjaju ili ih nađe negdje u travi ali uz isti sjaj da pomisliš da su novi...duboko sam znala da je dio nje u tim trenutcima želio biti negdje drugdje, s nekim drugim...dobijemo ono što smo poželjeli ali tako daleko od onog što smo zapravo sanjali..hrabrost je ako prihvatiš neznatne životne darove i s vremenom ih zavoliš :)
Pitam se što se može pročitati iz mojih očiju i je li itko primjetio da sam tako snažno, danas manje bolno odvratila glavu od njihovih sretnih trenutaka. Pitam se da li to zaslužuje pohvalu ili mogu i bolje...Možda se ne broji jer me u trenutciima poslje,pa čak i satima kasnije i možda još uvijek razdirala slika koju nisam ni vidjela.
S druge strane nalet sudbine je tako snažan da je sve privremeno, i osmjesi lažnih prijatelja i osoba koje su ga možda mogle zamijeniti, netko koga ste možda mogli zavoljeti...ali samo na kratko vrijeme,djelić sekunde...jer na sva pitanja odgovor je da nam se danas čini da je ta propala priča najvažnija a najgore je da smo vrlo blizu raspadanja ali sve držimo krhotine sebe i snažno smo ih obgrlili jer ako ispustimo samo jednu sve će nestati...
najvjerojatnije je da smo u pravu...neke priče nažalost jesu prevažne da bi ih tako lako pustili da odlete,jednostavno odu..iako vjerojatno već jesu :(
Sjedile su na travi, u sjeni sunčanog popodneva,svaka sa svojom suzom u očima ali svijetu su taj dan dale do znanja da je "danas" lijep i da se smješe svima koji su ih povrijedili...Fotograf uslika...
Ostaje crno bijela slika i uhvaćen jedan trenutak naše vječnosti,dio naših malih života, trenutak zabilježen u vremenu,dan kad su smijale i svi će to vidjeti..
njih 5...5 prijateljica :)
The very first post,pokušaj br. 7
Dragi, lažni dnevniče...
Pokušavam se ne uzrujavati previše oko toga što sjedim u svojoj sobi i pišem ovo dok sva ostala "normalna djeca cvijeća" upravo beru neko poljsko cvijeće vani u gradu. 
Ovo je kao trebalo biti duhovito lol..ali to je žalosna istina.
Zapravo još jedna presmješna stvar je da ne mogu izbjeći ljubavne pjesme,a i čudno je to što sam
trenutno antiloverka i prisiljena sam sušati one vrišteće emo pjesme.Naravno da to ne znači da sam sad u onoj
fazi:"mrzim svoj život i želim skočiti s mosta-pomozite mi"
Definitivno ne, ni blizu, sad sam više u fazi onih ljudi koji bi gurnuli tog jadnika s mosta, ko onaj lik iz Japana i za to se ide u zatvor. Hihi...
Al moram priznati emo boys are so cute xD, sad zvučim tulavo ali tko ne bi htio imati jednog malog emača u svojoj sobi i sam kad ti dođe, kažeš :let s play my boy, my toy haha. NE! Moram bit pristojna :)![=] Pictures, Images and Photos](http://i669.photobucket.com/albums/vv53/EmO_kiTteN_2009/hot-emo-boys-187458.jpg)
preslatki jeee ;D
Svaki dan događaju se neke tulave stvari i na šta god pomislim ili što god učinim trenutna misao u onim tamo asocijativnim
područjima moga, velikog mozga (primjenjujem znanje iz psihologije ;D) veže se za osobu X. O osobi X vjerojatno
će te čitati na svakoj stranici mog dnevnika tako da odma znate da je to neizostavni dio mog života.
O Bože jesam ja to njega nazvala to-stvar, oke gubim se...
Znači osoba X...kojoj ja ne značim ništa, po mojoj skromnoj procjeni ali svejedno se nadam da hiperbolski griješim.
Ma sve je to uzalud.
bila sam u iskušenju da stavim njegovu sliku,ali nop, ali može se reči da nalikuje ovom anime dečecu :)Možda je X razlog mog uključenja u antilove skupinu a možda i nije. Jer do sada već imam više od 32 "razloga" za to.
hehe evo nešto slično mom problemu, samo nije problem da se ne mogu oodlučiti koga izabrat,štetat i nisam kineskinja hh
Zanimljiva stvar je ta da sam od tih nebrojenih (lažem-totalno ih brojim,čak sastavljam popis-bolesno) "razloga" upoznala samo jedan.
Pretužno, mogu samo reči da je i to bilo na razini mrtvog mrava. -.-
Tako da ja barim samo preko msn-a i moba, ali najvjerojatnije ti likovi ne žive u mom gradu,ili čak ni u istoj državi, a ima ih i s drugog kontinenta :)
Veoma zanimljiv život vodim, ah tko ne bi želio biti poput mene?! Ako ima netko tko bi se mijenjao, samo se javite ;D
...but even the angels try when stars collide...:)
